Rüdiger Rossig | Journalist | Novinar

Eine Zeitung der Journalisten und Leser: Der kroatische Journalist Jerko Bakotin in der unabhängigen serbischen Wochenzeitung "Novisti" aus Zagreb/Kroatien über die taz unter besonderer Berücksichtigung der Chefradakteurin Ines Pohl und der beiden serbokroatisch-sprachigen taz-lerInnen Doris Akrap und Rüdiger Rossig

Novine u vlasništvu svojih citatelja, neovisne od interesa oglašivaca, ozbiljne, inteligentne i zajebantske istovremeno, s izuzetno širokom mrežom stranih dopisnika, u kojima nema nikakvog gazde koji bi odredivao što se smije, što mora, a o cemu je zabranjeno pisati, novine u kojima, dakle, funkcionira samoupravljanje. Medijskim mogulima i korporativnim ideolozima usprkos, berlinski “Die Tageszeitung”, od milja Taz, djeluje kao ostvarenje novinarskih snova, dojam koji dodatno dobiva na snazi kad se stvari promatraju iz otužne perspektive balkanskog žurnalizma. Ipak, treba držati na umu da porijeklo uspjeha ovog dnevnog lista, s prodajom od oko 55.000 primjeraka, leži u specificnostima i okolnostima (zapadno)njemackog društva potkraj sedamdesetih godina.

- Prije svega, novine nije napravila neka izdavacka kuca s ciljem da zarade pare. Razlog je bio taj što kriticna masa novinara i ljudi u Njemackoj 1978. nije bila zadovoljna izvještavanjem o raznim temama: od ljevicarskog terorizma, odnosno Rote Armee Fraktion (RAF), do novih socijalnih, ekoloških i drugih pokreta. Pred prvi broj ljudi su na nevideno platili novine koje još nisu bile napravljene, pa se onda tim sredstvima krenulo u proizvodnju. Zapravo, još dugujemo novac citateljima. Primjecuje se da je Taz i danas alternativni medij: pristup temama drugaciji je, dubinski. Osim toga, cuveni smo po dobrim naslovima, koji su nešto poput komentara sadržaja. Kod nas je to lijevo-humanisticki orijentirano, a “Bild”, najvece žute novine, radi isto, s ciljem da se loše novine što bolje prodaju. Ako hocete, Taz je mali-veliki protivnik “Bilda”, on je kontramodel – objašnjava Rüdiger Rossig, urednik u Tazu, na gotovo savršenom hrvatskom, odnosno našem jeziku, kako ga on zove. Rossig je nekadašnji dopisnik iz bivše Jugoslavije, pravi znalac i zaljubljenik u sve povezano s tom zemljom, tocnije “jugofuturist”, kako se jednom prilikom sam okrstio.

U zadružnim rukama

Koliko je Rossigu poznato, na citavom svijetu postoje još svega cetiri novine s istim modelom: istanbulske BirGün i po jedne u Urugvaju, Švedskoj i Ceškoj. Naime, Taz nema vlasnika u uobicajenom smislu rijeci: list je kooperativa, odnosno zadruga (Genossenschaft), cijim clanovima postaju gradani koji uplate od najmanje 500 do najviše 100.000 eura. Svatko od clanova (danas ih je više od 12.000), bez obzira na to koliko je uplatio, posjeduje samo jedan glas. Uplacenim se novcem financiraju daljnji projekti, poput internetskog izdanja. Profita uglavnom nema, a ako nešto i bude, ponovno se investira u slobodne medije.

No, kako istice glavna urednica Ines Pohl, sredstva za dnevno poslovanje lista, u kojem radi približno 120 novinara, zaraduju se prodajom.

- Naši nam dionicari pomažu prebroditi krize. Posljednje smo tri godine nešto zaradili, no prije smo imali gubitke koje su sufinancirali dionicari. U usporedbi s drugim listovima, naši su citatelji u prosjeku visokoobrazovani i relativno imucni: profesori su u gimnazijama i na fakultetima, lijecnici, politicari… Možda svega polovica dionicara cita novine, ostali samo investiraju u nezavisno novinarstvo. Izuzetno je visok postotak pretplatnika, to je kao mala obitelj snažno povezana idejom solidarnosti. Taz ljudi jednostavno vole. Iako su dionicari naši vlasnici, nije im dopušten nikakav utjecaj na sadržaj lista. Nama nitko ne upravlja i ne govori kakve cemo komentare pisati. Sami smo svoji šefovi – kaže Ines Pohl.

O odanosti citatelja dovoljno govori podatak da se od 55.000 prodanih primjeraka oko cetiri petine odnosi na pretplatu, koja ima tri cjenovna razreda: oni koji list žele financijski podupirati placaju, u usporedbi s drugim novinama, prilicno skupu, “politicku” cijenu od 45,90 eura mjesecno, tu je i ekonomska cijena od 37,90 eura koja pokriva troškove proizvodnje te “solidarna” od 23,90 eura za studente, mlade i ostale bez dovoljno novca. “Politicka” cijena zapravo subvencionira “solidarnu”, a pritom svatko sam odlucuje koliko želi placati.

Kritika, kritika i samo kritika

- Osim što ne ovisimo o oglašivacima, nismo povezani ni s jednom partijom. Istina, postoji tradicionalna bliskost sa Zelenima, no oni su u meduvremenu postali etablirana partija. Kada su 1998. zajedno sa SPD-om došli na vlast, Taz ih je oštro kritizirao. Joschka Fischer, koji je osamdesetih stalno bio prisutan u listu, nije nam u tom razdoblju uopce davao izjave. Nisu kritizirani ništa manje od ostalih stranaka. Isto je i s bivšim komunistima, Die Linke. Imamo novinara iz tih krugova, jedan je kolega iz njihova lista “Neues Deutschland” došao kod nas. Ovdje ima više slobode, no manju placu. U Njemackoj nas drže outsourced pogonom za obrazovanje novinara. Stvaramo puno novinara koji potom postaju velike zvijezde u etabliranim listovima – govori Rossig, koji trenutacno ureduje prve cetiri udarne stranice, ukljucujuci i osmišljavanje pocesto satiricnih naslovnica.

Inace, novine imaju skromnih 28 stranica, fotografija je za naše pojmove razmjerno malo, a reklama neznatno.

- Pored nezavisnosti, druga je naša postavka biti kritican i provocirati one koji imaju moc – komentira Ines Pohl.

Reakcije je tako izazvala naslovnica u povodu posjeta Benedikta XVI. Njemackoj, kada je fotografija aktualnog pape zamijenjena slikom Yode, fiktivnog lika cudne rase iz SF serijala “Zvjezdani ratovi”. Glavni urednik “Bilda” Kai Diekmann svojedobno je tužio Taz zbog satiricnog teksta u kojem se tvrdilo da je kirurški povecao penis. Spor je izgubio, a on i njegov golemi organ danas su dio zidnog reljefa Tazove zgrade. Skandal je izazvalo i nazivanje Lecha i Jaroslawa Kaczynskog krumpirima, povodom cega su tražili ispriku od Angele Merkel, što je kancelarka, u ime slobode medija, odbila.

Urednica internetskog izdanja lista Doris Akrap, ciji je otac porijeklom iz Dalmacije, kaže kako je njihov portal medu prvih deset u Njemackoj.

- U internetskoj nas je redakciji dvanaestero i naravno da se ne možemo mjeriti sa “Spiegelom”, za cije online izdanje radi 120 ljudi. No, portal FAZ-a, primjerice, ima otprilike jednako citatelja kao i mi. Dajemo sav sadržaj lista besplatno, ali svatko može jednim klikom uplatiti pet ili deset eura. Ne skupi se puno novca, nekoliko tisuca eura mjesecno, ali i to je dovoljno za place jednog ili dvoje novinara. Nova se kampanja zove “Taz zahl Ich” (“Taz placam ja”), jer citatelji placaju dobrovoljno, koliko žele. Ideja nije “jadni smo, treba nam novac”, nego želimo poruciti da naši citatelji mogu biti ponosni što nas financiraju – dodaje kroz smijeh.

Prije je uredivala kulturnu rubriku, što je sada teže nego nekad.

- Veliki srednjostrujaški listovi poceli su pisati o alternativnim umjetnickim ostvarenjima, “malim” produkcijama. Prije pet godina takve ste tekstove mogli naci samo kod nas. To je za nas velik izazov: naime, treba biti analiticniji i oštriji, pisati iz jasne lijeve perspektive. Kulturno novinarstvo ovdje je drugacije nego u, primjerice, SAD-u. Vrlo je elitisticko, konzervativno i zatvoreno. Takvo staromodno pisanje oduvijek smo kritizirali i pokušavali modernizirati, a sada se dogada da svi rade ono što je Taz davno radio – zakljucuje Doris Akrap.

U Dutschkeovoj ulici

Tazova je zgrada u Rudi-Dutschke-Straße, ulici nazvanoj po vodi lijevo orijentiranog studentskog pokreta šezdesetih godina. Kada je pasionirani citatelj “Bilda”, radnik Josef Bachmann, 11. travnja 1968. s tri metka ustrijelio Dutschkea, studenti su smatrali da su za atentat, od cijih je posljedica Dutschke umro desetak godina kasnije, odgovorni kampanja mržnje u Springerovim izdanjima i medijski mogul osobno. Naime, u “Bildu” su tada izlazili naslovi poput “Zaustavite Dutschkea sada – inace slijedi gradanski rat”, “Rudi – crveni teror” ili “Ne bi trebalo sav prljavi posao ostavljati policiji”, a Dutschke je nazivan “vodom bande”.

Kljucnu ulogu u ovakvom imenovanju ulice odigrao je upravo Taz. S obzirom na to da je sam list proizašao iz studentske revolucije, 2004. pokrenuta je inicijativa da dio Kochstraßea dobije Dutschkeovo ime.

- Bila je to napola politicka, a napola promotivna akcija. U neposrednoj blizini sjedište je najveceg desnicarskog izdavaca u Njemackoj, Axela Springera, i to u ulici koja nosi njegovo ime. Sve to dogada se u alternativnoj cetvrti Kreuzberg, u kojoj se zbila revolucija 1919. i gdje je bila zgrada “Vorwärtsa”, tadašnjih najvecih socijaldemokratskih novina. Ideja je bila konfrontirati Berlin i Kreuzberg s njihovom prošlošcu. Konzervativci u cetvrti vrištali su na ideju da Dutschke dobije ulicu. Prica je završila u svim medijima, što je za nas bilo jako dobro. Nakon 33 godine postojanja, Taz je još nepoznat za 80 posto njemackih citatelja. Osim u Berlinu, jaku publiku imamo svagdje gdje je bio jak alternativni pokret, ali nismo velik nacionalni list. Citaju nas uglavnom novinari, specijalisti iz raznih podrucja, politicari i ljudi s alternativne scene. Kako nemamo para za televizijske reklame, drugi ni ne znaju da postojimo. U usporedbi sa “Süddeutsche Zeitungom”, naša je naklada smiješna – kaže Rossig. Naime, tiraže najvecih njemackih ozbiljnih listova redovito premašuju pola milijuna primjeraka.

Do 1991. godine svi su u Tazu imali jednake, poprilicno niske place. To je funkcioniralo zato što je život u Berlinu bio izuzetno jeftin, a i zato što su novinari dobrim dijelom bili iz dobrostojecih obitelji. Mnogi su pisali i još pišu i za druge listove, što je, osim zaradi, služilo i promociji lista. Za razliku od Hrvatske, u Njemackoj se placaju i novinarska televizijska gostovanja.

- Smiješno je da besplatno dajem svoje znanje nekoj kuci koja ima para. U nekim se emisijama za nastup od sat vremena dobije i po tisucu eura. Ipak, ovo je daleko vece tržište i ima mnogo više novca nego na Balkanu – kaže Rossig.

Njegova satnica, petnaestak eura, ipak je skromna u usporedbi sa šezdeset eura koje po satu zarade iskusni elektricari ili drugi obrtnici. Place u Tazu još su u prosjeku 40 posto niže no u drugim listovima.

- Može se pristojno živjeti. Neceš biti bogat, no to je cijena slobode – zakljucuje naš sugovornik.

Model za buducnost nezavisnog novinarstva

Za razliku od njemackih i svjetskih trendova dramaticnog rezanja stranog dopisništva, “Die Tageszeitung” za te namjene odvaja cak trecinu ukupnih prihoda.

- Vijesti iz inozemstva vrlo su nam važne, za razliku od sporta koji jedva pratimo. Pokrenuli smo poseban fond u koji citatelji mogu uplacivati novac za reportaže s terena. Svaki clanak financiran tim sistemom tako je i potpisan – kaže Ines Pohl.

Za list radi nekoliko desetina dopisnika iz Južne Amerike, Afrike, istocne Europe, središnje Azije… Cak i Tazovi freelanceri primaju odredene paušalne iznose.

- U citavoj Njemackoj samo hamburški “Die Zeit” pokriva Afriku u jednakoj mjeri kao i mi. Bivšu smo Jugoslaviju pratili još sedamdesetih, a današnji Balkan pratimo premalo, ondje je tek nekoliko njemackih novinara. Radi se prigodno, što je velika greška, jer stalno pocinjemo od nule. U Bukureštu nema nikoga iz Njemacke, kao ni iz, koliko znam, Austrije ili Švicarske. O Rumunjskoj znamo koliko i o Mongoliji, iako je ta zemlja dio Europske unije – kaže Rüdiger Rossig.

Novosti online