Ne čudi da je u Hrvatskoj - i ne samo u njoj - splasnuo entuzijazam za Europu. Jer, Europska se unija već neko vrijeme bori s nekoliko poteškoća - dovoljno je spomenuti pojam euro-kriza.
Što to znači za Hrvatsku? Zar Europa nema već dovoljno problema? Zar nisu Hrvati tek prije 22 godine postali neovisni od Jugoslavije? Zar ne bi bilo bolje sad uživati u tom stanju, umjesto da se ponovo priključuju novoj zajednici država?
Ne bi. Jer, upravo jugoslavenski ratovi pokazuju da sigurnost i mir na Starom kontinentu postoje samo u nadnacionalnim, europskim strukturama, dakle u Europskoj uniji. Osim toga, ujedinjena Europa nudi mogućnost reintegracije bivših jugoslavenskih država, ovaj put ne zbog "bratstva i jedinstva" nego na temelju gospodarskih veza međusobno i s Europom, koje su se razvijale desetljećima.
Te veze bi se moglo nazvati i ovisnošću. Ali, post-jugoslavenske države su ovisne već sada u globaliziranom svjetskom tržištu, i to bez mogućnosti da raspravljaju o modalitetima te ovisnosti. Na ravnopravnoj razini Europska unija i države članice EU-a komuniciraju samo s članicama EU-a, i to se pokazalo u krizi.
Integracija je najbolji put i na razinama nižim od državne, primjerice kod sindikata. Uspješna politika plaća, što je važan doprinos ujednačavanju životnih uvjeta u Europi, danas je moguća samo ako uz kolege u vlastitoj zemlji na tomu rade i kolege u susjednim zemljama.
Pristup Hrvatske Europskoj uniji, kao i većina drugih stvari osim smrti, nije nešto što nema alternative. Ali, svaka alternativa članstvu u ujedinjenoj Europi znači ostajanje na rubu Europe. Izoliran. Malen. Beznačajan. A to je situacija koju ja Hrvatskoj ne želim.